Na današnji dan prije punih 50 godina, postavljen je spomenik "Ribari" autora Frana Kršinića u Bakru, a Iljanić Ivan napisao je ovaj tekst 30.11.1970. godine povodom otkrivanja spomenika „Ribari“ u Bakru.
„Dva snažna muška lika u pokretu, u naponu koji ne sustaje, oličenje su napora, volje i snage trajno angažirane u borbi sa morem. To je prvi i jedini smisao ove skulpture, neosporne ljepote i umjetničke snage….“
Nastao na mjestu gdje se ispod kamenih stjena stapa srebrni grgolj žive vode sa šumom morskog vala, već preko 2000 godina postoji naš grad.
Izrastao na kamenu on je poput galeba, kojemu sliči po boji i kretnji, oduvijek živio za more i od mora. Svi njegovi zanosi i usponi vezani su uz tu slanu vodu, koja mu se i mazi i prijeti stoljećima. Sa mora je oduvijek dolazio život, bljesak punih mreža i nada lanenog jedna, radost povratka i strepnja, obilje i plač udovica.
U vihorima vremena sve je podložno mijeni. Mjenjali su se gospodari, sluge, narodi, države, ljudi, pjesme, običaji, jedra, vesla, putovi, lađe.
No od ilirskih liburna i rimskih galija do jedra sa trobojnicom i kolosa od preko 100.000 tona, od Vinodolskog zakonika do poslijednjih Frankopana, propasti jedrenjaka i moderne luke za rasute terete – u tim ogromnim vremenskim rasponima u kojima je Bakar rastao i propadao – jedino što se nije mjenjalo bio je odnos grada prema moru. More mu je davalo značaj koji je nadmašivao njegove snage i dimenzije, a u najtežim trenucima ulivao nadu u nove zamahe.
Pokoljenja pomoraca isplovila su iz njegovog plavog zaljeva na katarkama, palubama, u stroju i na komandnim mostovima, te plove bez prestanka i danas po svim morima svijeta.
Uz vino sa trsa izraslog pored mora palenta i riba iz siromašnih ribarskih mreža i strpljivih tunera generacijama je davala snagu da se održe na ovom našem domaćem kamenu, tako dragom i tako škrtom, teškim vremenima usprkos.
Generacije mornara i ribara, kapetana, brodograditelja i lučkih poslenika hvataju se u koštac sa morem, da ga prebrode i ukrote, da iskoriste njegove prednosti, da iz njegovih bogatih njedara izvuku sve ono što treba život. Jer more to je obilje mogućnosti bez kraja za koje se treba boriti, koje moru treba otimati.
I eko tome našem hrvatskom, Jadranskom moru, koje nam je stoljećima bilo izvor snage i života, i tome našem primorskom čovjeku koji je oduvjek jedrom i veslom, umom i voljom, mišicom i srcem znao da savlada i samo more, na kraju ove svečane, jubilarne godine, kada prvi puta nakon milenija robstva slavimo 25-godišnjicu slobode, posvećujemo ovaj spomenik.
Šta predstavljaju ove dvije ljudske figure tako skladno komponirane, koje smo ugradili u milje našeg starog primorskog grada, da nas i buduća pokoljenja podsjećaju na zanos koji smo osjećali kada smo slavili svoj prvi slobodni, srebrni jubilej.
Na Dan Republike 29.XI.1970. godine ovo djelo izvajano rukom Frane Kršinića, jednog od najvećih hrvatskih kipara, uz pomoć građana i prijatelja Bakra, Bakrana rasutih po cijelom svijetu, općinske skupštine i više radnih organizacija Rijeke, postati će dio našeg rada i njegovoga opjevanog zalijeva. ⚜
FRANO KRŠINIĆ
Kipar, čovjek je našeg mediteranskog podneblja. Rođen u Lumbardi na Korčuli, studirao je u Hođicima i Pragu. Godine 1949. nagrađen je Saveznom nagradom za kiparstvo, a 1962. prima nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo.
Rođen na kršu i kamenu – Kršinić mu ostaje vjeran. Upoznao ga je već u ranom djetinjstvu, zavolio i svu svoju ljubav prema životu i čovjeku pretočio je u taj kamen – kamen koji ispod dlijeta i ruku tog velikana našeg mora, skromnog čovjeka, postaje – ŽIVOT. No, nije Kršinić udahnuo u taj kamen život, jednak životima svih umjetničkih djela – on je dao više – cijeloga sebe.
……Kršinić, velik i sigurno najveći naš majstor dlijeta i ženske ljepote u plastici, nije samo to, on je i majstorski tumač muškog lika u bronci. Njegovi ribari, torkulaši i mornari, koji napregnutih mišica i poput luka napeta tijela izvlače mreže, dugačkim veslima sjeku nevjerno more i u robijaškom naporu pokreču mlinski točak mogli bi bez pogibelji izdržati uporedbu i s najuspjelijim realizacijama istovrsnih motiva antike i renesanse. Lirizma u njima nema, ali pojavila se dinamika, karakter i snaga, što se svakako očituje i u našim "ribarima".
