KOMADIĆ PORCULANA
Bura je toga dana bila posebno jaka, činilo se da se čak i kameni Bakar pomiče s mjesta na početku dvadesetog stoljeća.
Pod njenim udarima ljudi su se sklanjali u sigurnost svojih kuća, pronalazeći zaklon u toplini zaštićenih domova. Ipak, jedan ga Bakranin nije tražio. Baš kao i svakoga dana, uspinjao se pod teškim teretom uz strme ulice, u potpunom mraku vlastite tmine. Svaki njegov korak lomila je bura tjerajući ga da tetura. Ona izvanjska i ona unutarnja, jer u njegovoj je utrobi sve jače tinjala bura fizičke boli o kojoj nije želio misliti, s kojom se saživio prihvaćajući je kao tamni, teški uteg u svojoj nutrini.
Nekom radoznalom oku, skrivenom iza zavjese, izgledao je zasigurno kao da je popio čašicu previše, no slijepi vodonoša Ivan Čop i toga je dana zadnji atom snage uložio u to da pokori moćnu bakarsku buru i da s vrela na Perilu kraj samoga mora, plemenitaškim obiteljima koje su ga nestrpljivo čekale u svojim raskošnim kućama na vrhu gornjega grada, donese vodu. Tu dragocjenu, bistru, izvorsku vodu kojom je Bakar blagoslovljen, koja se, u njegovom podnožju, stižući iz samog srca zemlje, u ogromnim količinama neprestance ulijeva u more.
Nakon što je razdijelio donesenu vodu, slijepi je vodonoša krenuo kući, k svom derutnom domu u kojem ga nitko nije čekao. Nije bilo toplog ognjišta ni toplog objeda, ni zvonkog smijeha dobrodošlice tek tihi, nježni i razigrani cvrkut ptica koje je kao dječak tražio i osluškivao istražujući zelenu bakarsku okolicu, da bi ih kasnije s velikom ljubavlju uzgajao. Nitko ga nije čekao osim milozvučnog cvrkuta njegovih ptica među hladnim, oronulim zidovima. Njihovu je vlagu nosio u nosnicama, sipku dotrajalost osjećao pod prstima sanjajući da će jednom biti glatki i čitavi, da će jednom sakupiti dovoljno novca za obnovu tog svog majušnog i nadasve dotrajalog krova nad glavom. Umjesto tog novca, on je, zamišljeno, na policu prepunu kamenčića, stakalaca i drugih komadića materijala razvrstanih u hrpice, stavio ono što je izvadio iz džepa - još jedan komadić finog porculana.
Potom je sjeo za stol, sasvim promrzao i sada već sasvim omamljen umorom, a još više oslabljen bolovima koji su se sada već naveliko razžarili u njegovoj utrobi. Dobro uvježbanim pokretima pokušao si je pripremiti jedini obrok koji je znao i mogao - komad kruha i komad šunke, ali taj zadnji obrok ipak nije pojeo. Prije no što je uspio prinijeti komadić kruha ustima, taj proždirući plamen iz utrobe strelovito se popeo do njegovog grkljana, a potom i do njegovih sljepoočnica u kojima je eksplodirao poput strahovitog vatrometa. Prije konačnog odlaska, a prvi put otkad je oslijepio, vidio je svu raskoš boja i svjetlosti za kojima je čeznuo većinu života.
Pronašli su ga tako nagnutog nad stolom, u tom mraku, među tim ranjenim zidovima koje je bura pokušavala srušiti do kraja kiteći se pritom tužnim cvrkutom njegovih ptica koje su u svojim malim, treperavim srcima osjetile da je otišao zauvijek.
Tako je Ivan Čop, nakon samo četrdesetak godina, napustio ovaj svijet i svoj grad koji volio i gledao srcem. Jer sudbina mu je upravo to namijenila, oduzevšu mu vid vrlo rano, kao malom dječaku. Tada je Ivan živio s ocem, majkom i sestrom, u njegovom je domu bilo toplo i veselo, njegovo djetinjstvo je bilo mirno i radosno sve dok roditelji nisu primijetili da sve slabije vidi. Odveli su ga liječnicima, pokušali spriječiti da djetinjstvo njihovog dječaka izgubi sve boje, ali nisu uspjeli pa je, s vremenom, njihova briga oslabila.
No Ivana radostan dječji duh i radoznalost nisu napuštali. Uz pomoć sestre Josipe spretno se snalazio u kamenitom labirintu bakarskih ulica, a odvažnost ga je odvela i u bakarske šumarke i vinograde po kojima je obožavao lutati i istraživati ih njuhom i opipom, a ponajviše sluhom. Njegovoj tami cvrkut ptica donosio je sve izgubljene boje, donosio je optimizam i nadu da i s tim hendikepom može ispunjeno živjeti. Loveći ptice naučio ih je razlikovati po pjevu baš kao što je i biljke i drveće razaznavao po kori i obliku lista, njegova želja za učenjem bila je snažna i neustrašiva baš kao i povezanost s prirodom.
Upravo zato, krenuo je sa sestrom u školu moleći učitelje da mu dopuste sjediti u zadnjoj klupi kako bi, slušajući, i on nešto naučio (poput računanja), a poslije se družio s djecom uživajući u njihovim glasovima. No, iako hendikepirana, ta bezbrižnost nije dugo potrajala. Dječak se pretvarao u mladića kad je obitelj izgubila oca i kad je na njegova leđa pala odgovornost prehranjivanja majke i sestre. Znajući da su mu zbog sljepoće svi drugi načini zarađivanja nedostupni, Ivan je odlučio postati bakarski vodonoša. Odlučio je na svoja leđa staviti lodricu, drvenu bačvicu eliptičnog oblika i svakoga dana, i po nekoliko puta, s bakarskog Perila gdje bi natočio oko 25 litara vode, slijedeći vješto svoju unutarnju navigaciju kroz zapletene ulice grada, raznositi pitku vodu po bakarskim kućama.
Nije mu bilo lako penjati se tako, i po suncu i po kiši, ali znajući da ga u obiteljskoj kućici čekaju majka i sestra sve je činilo lakšim, na kraju dana odmarao bi bolna leđa uz majčin kuhani objed i zvonki smijeh svoje brbljave sestre. Ali, i sestra je narasla, došlo je vrijeme za njezinu udaju i odlazak daleko, a majka se razboljela i umrla pa je vodonoša ostao sasvim sam, prisiljen na brigu o samome sebi. Njegov ga optimistični duh nije napuštao, bakarski plemenitaši i dalje su trebali vodu, a kako bi zaradio još pokoji novčić uzgajao je kokoši i svinje, prodavao jaja, natezao mijeh orgulja u konkatedrali sv. Andreja uživajući u njihovom grandioznom zvuku koji ipak u vodonošinom srcu nije mogao, po ljepoti, istisnuti cvrkut njegovih ptica. Uzgajao ih je u svojoj kući, prodavao, a one najdraže, najljepšeg pjeva, dijelio je prijateljima ili ih pak, većinom, zadržavao za sebe kako bi uživao u njihovoj pjesmi na kraju teškoga dana.
Svi Bakrani znali su za slijepog vodonošu kojeg su zvali Ivan Slijepi, sretali su ga kako odmara kraj Turske kuće nakon što bi savladao najstrmiji dio uspona do vrha Bakra. Mimoilazio se sa znamenitim stanovnicima Bakra kao što je bio Andrija Mohorovičić, profesor na Nautičkoj školi u Bakru koji je o oblacima i bakarskoj buri promišljao žureći iz svoje kuće na gornjem gradu prema radnom mjestu i pozdravljajući ga u prolazu baš kao što je to često, u mladosti, činio poznati kroničar Bakra i osnivač Bakarskog muzeja, dr. Ivo Marochino.
Svi su Bakrani znali za slijepog vodonošu, za svog odvažnog, vrijednog, hrabrog i hendikepiranog sugrađanina koji se mukotrpno pokušavao što bolje brinuti o sebi jer mu nitko drugi nije pružao ruku. Pa čak ni kad je njegov korak oslabio zbog bolova uzrokovanih čirom na želucu, rezultatom suhe hrane koju je svakodnevno jeo i jedino mogao samostalno pripremiti u svojoj derutnoj kućici.
Svi su Bakrani znali za svog slijepog vodonošu, koristili su vodu koju je donosio za svoje potrebe, no njegove su ipak ostale nevidljive, za njih su oni bili slijepi. Ne samo da mu nisu pomagali nego mu često nisu plaćali ni ono što je pošteno i mukotrpno odradio. Umjesto novca, u derutnoj su kućici nakon vodonošine smrti od perforacije čira na želucu, na onoj prašnjavoj polici, pronađene hrpice kamenčića, stakalaca i komadića porculana. Sve te hrpice označavale su dugovanja pojedinih obitelji za vodu. Kamenčići su predstavljali manje novčane jedinice, stakalca krune, a komadići porculana forinte. Kad su se sve te hrpice zbrojile ispostavilo se da su mu Bakrani dugovali popriličnu svotu novca kojim je mogao obnoviti rodnu kuću, a i sačuvati nešto za starost koju se nadao doživjeti.
I tu činjenicu i sjećanje na Ivana Čopa potisnuli su ubrzo veći i naoko važniji događaji bakarske prošlosti. Mirovala je ta priča, neprimjetno, u sjeni burne povijesti toga grada i samo su je ptice svojim cvrkutom, iz generacije u generaciju, prenosile i otimale zaboravu. A onda je, jednoga dana, netko čuo taj cvrkut, jedna izuzetna Bakarka koja je sav svoj profesionalni put posvetila svom gradu i koja ga jednako dobro vidi i očima i srcem pa je iz tog cvrkuta iščitala najvažniju, najinspirativniju i najdirljiviju bakarsku priču te je odlučila ispričati i oživjeti.
Jer to je priča o odvažnosti i hrabrosti da se živi ponosno i ispunjeno unatoč hendikepu, o radosti koja ne odlazi s gubitkom, o tome da je uistinu lijepo samo ono što se vidi srcem i o tome da nebesa vide svaku nepravdu i da će, kad tad, ona biti ispravljena.
Silvija Jacić
"Pušćajte me da mir mirujen
da pjesmu vali osluškujen
i naše buri plač"
Branka Vidas Golubica
Na jednom obiteljskom grobu na praputnjarskom groblju, uočljiv je epitaf koji govori o pomorcu, sudioniku jedne od ekspedicija austro-ugarske ratne mornarice. Radi se o grobu Jurja Štiglića, mornara, člana Polarne ekspedicije koji je proživio kratak ljudski vijek od samo 36 godina.
Epitaf je to koji namjernike i domaće sjeća na ovog Praputnjarca i njegovo sudjelovanje polarnoj ekspediciji od 1872. do 1874.:
JURAJ ŠTIGLIĆ
ČLAN POMORSKE EKSPEDICIJE
1846.- 1882.
Taj epitaf ujedno sjeća na 12 mornara i pomoraca, pripadnika ili rezervista ratne mornarice iz Dalmacije, Istre i Hrvatskog Primorja koje je posebna komisija stručnjaka iz ratne mornarice tadašnje Austro-Ugarske izabrala za naučnu ekspediciju. Njezin je cilj bio istražiti polarne krajeve sjeverno od Sibirije i mogućnost pronalaska slobodnog prolaza sjevernim krajevima do Aljaske.
Epitaf nas podsjeća na dvije godine što su je naši pomorci proveli u tim krajevima, a za koje je zapovjednik ekspedicije, poručnik bojnog broda Karl Weyprecht, u svojem izvještaju rekao da mogu stajati uz bok američkim i engleskim predčasnicima u polarnim krajevima s čvrstim uvjerenjem da zaslužuju to mjesto!
O toj polarnoj ekspediciji mnogo je pisano u našoj pomorskoj i primorskoj publicistici, no upravo u krajevima oko Bakra, u Praputnjaku i Dragi desetljećima je bila živa uspomena o našima koji su bili izabrani kao vrsni mornari za članove ekspedicije. Iz popisa članova, vidimo uz našeg Jurja Štiglića i tesara Antuna Večerine iz Drage.
1874.godine, carskim autografom bili su odlikovani uz ostale učesnike ekspedicije i mornari, pa je i Štiglić dobio orden - Srebrni križ s krunom za zasluge!
Ovo je zapis sjećanje na generacije Praputnjaraca koji su do naših dana lutali morima svijeta!
Verujemo, da uz trsi i umejki i puti va planinu, mnogi su kad bi ih na moru ulovil fortunal na njemu čuli naše buri plač!
Iz " Praputnjak - zbornik radova" 1981.
Ajvaz Jadranka, 10. svibnja 2020.
„Svaki ribar riječke i kastavske zemlje može polagati u more mreže za lov na tune i ne smije pretjecati drugoga tj., može mrežu položiti na bilo koje mjesto ako netko drugi već nije.“, odluka je riječkog gradskog vijeća donesena 19.06.1438. godine. Kada bi barem danas bilo sve tako jednostavno, razmišljao je Andrija sjećajući se riječi svojega pranonića dok je ispijao kavu i tipkao po mobitelu. Suvremeni svijet mu je omogućavao samo da traži informacije i stare slike na Googleu dok ga je zapuhivao svježi miris mora nošen prošlošću. Jedan je od rijetkih koji je imao sreću da upozna svog pranonića kojemu je njegov nono pričao kako se živjelo u Bakru pred mnogo, mnogo godina.
Andrija je ljubav prema moru i ribarenju naslijedio od svojih predaka, a sposobnost zamišljanja, maštovitosti i nostalgiju, od svoje pranone. Znao bi se probuditi prije zore i otići barkom prema Bakarcu. Sjedio bi satima pod vedrim nebom i osjećao miris svježe pečenih baškota. Zašto su baškoti okrugli s rupama, razmišljao je? Vjerojatno zato jer je brodskom kuharu bilo lakše dijeliti pomorcima peciva na taj način. Navukao bi baškote na ruke, koliko god stane, i dijelio posadi koja ih je ubrzano močila u kavu, vino ili juhu, žurno se spremajući na radni dan. Tko ih je izmislio? Da li su oni produkt ženskog mozga ponukanog muževim vapajima za kruhom na svom dugom putovanju bez stajanja ili produkt nepažljivog brodskog kuhara koji je slučajno zagorio ostatak kruha i shvatio da tako nagoren može dugo izdržati? Andrija je volio razmišljati i istraživati prošlost ali Internet mu nije davao sve odgovore.
Jednoga jutra je usnuo najrealniji san dok se ljuljuškao na barci svoga nonića. Sva apokaliptična bakarska industrija je nestala i oživile su se crno bijele slike u njegovoj glavi. Čiste plaže koje su se protezale duž bakarskog zaljeva mirisale su aromom soli i ješke koja se pomno pripremala svakoga dana. Tunera Sršćica koje danas više nema, nestrpljivo je čekala pranonića Papu prodornog glasa da se uspne na nju i zapjeva „Tira, tira!“ Ribari su već rastezali mreže sve od tunera na Bakarcu prema zaljevu Bakra. Za mraka su se priređivali lovovi „na sviću“, kako su stari govorili. Bila je potrebna tehnika bacanja mreža stajačica „na zabod“ u koje se ribe zapletu i tada se povlače prema kraju.
Papa bi se s noge na nogu lagano spustio iz gornjeg grada prema moru, promatrajući nastali šušur na površini zaljeva, mirnog kao ulja, tamnog poput najdublje šume koja skriva mnoge tajne. Nije mu se žurilo iako su svi već lagano bili nestrpljivi. Uživao je u svakom mirisu koji bi mu protrčao kroz nozdrve, a onaj najslađi je puštao za kraj. Miris friških tuna nakon što napuste dubine plavetnila. Svaki put kada bi prošao pored baškotarne, gospođa Marija ga je čekala sa snopom svježih baškota i lijepim riječima. On bi nakon svakog uspješnog ulova nahranio gospođu Mariju i cijelu njezinu obitelj sa velikim komadom svježe ribe.
„Bepo, Bepino, si kalal i moje mriže?“, vikao je Papa svom najdužem i najdražem prijatelju čija je misija bila koordinirati sve barke i mreže da se ne zapletu. „Ooo Papa, san, san, ne brini, ala prti se na tuneru, sad će!“ Papa se nespretno popeo na vrh tunere, zauzeo poziciju i počeo jesti svoje baškote. Uživao je u svakom zalogaju i davali su mu snagu za urlicima koji će uslijediti.
Bakar je bio najprometniji oko četiri ujutro kao i danas riječki Korzo ili neki trg većeg grada u subotnju zoru nakon izlaska mladih. Postojala je samo jedna razlika. Tih davnih godina cilj je bio potruditi se nabaviti hranu koja je značila život. Ceste nisu osvjetljavale zrake mobitela nego zdrave oči koje su se tek probudile. Ovdje su sve generacije stajale na cesti, pomalo pospane ali ushićene radi akcije koja slijedi, ushićene radi hrane koja im doslovno skače na stol.
„Tira, Tira!“, napokon se začuo Papin glas i barke su se uzvrpoljile kao i promatrači te radna snaga na kopnu koja je povlačila mreže. Najmanje je bilo promatrača svi su u jednom trenutku sudjelovali. Jato tuna je okončalo svoj životni vijek u dubinama plavetnila i dobilo je novu misiju- da nahrani mnoga gladna usta jednog malo primorskog gradića. Znoj, adrenalin i ushit trajao je satima, sve dok sunce nije već bilo visoko i počelo pretjerano zagrijavati već ispaćena lica. Količina ulova je zadovoljila sve prisutne te je tada počelo čišćenje i dijeljenje ribe. Barke su se povlačile na svoje vezove, mreže su se pomno slagale da se ne zapetljaju, vesla su odlazila na počinak i grad bi utihnuo. Nakon nekog vremena osjetio se divan miris friške ribe iz svake kuće i čuli su se zadovoljni uzdasi sitih trbuha. Riba se mijenjala za vino ili neke druge namirnice po okolnim selima i svi su živjeli u skladu.
Hrane je bilo za svih. Nitko nije izgledao kao da se boji za svoju budućnost ili kao da mora otići trbuhom za kruhom u Irsku ili Njemačku. Nitko nije svoje vrijeme provodio prikovan za male ekrane istražujući prošlost nego su je svi stvarali, bila je daleko zdravija i realnija nego današnji užurbani cyber svijet koji je robotima zamijenio radnu snagu. Naravno da je svijet morao otići naprijed i možemo biti samo nostalgični za nekim starim vremenima, ali ne bi trebali pustiti da tradicija zamre ili nestane. Ograničeni mnogobrojnim zakonima i nametima primorani smo na drugačije funkcioniranje što nije nikako jednostavnije. Danas je tunolov baziran na velikim uzgajalištima ili pak kao elitni sport- big game fishing. Bogataši i strastveni adrenalinski ribolovci plaćaju velike novce kako bi otišli na natjecanja i hvalili se svojim postignućima. Sve se pretvorilo u snobovski, suvremeni prestiž i natjecanje, a nekada je to bilo sredstvo druženja i preživljavanja. Nono Papa i njegovi strastveni prijatelji ribiči su davno zaboravljeni, tek ponegdje spomenuti u povijesnim zapisima malih gradova.
Andriju je probudio zvuk poruke mobitela. „Prijatelju, kade si? Gremo hitit vrše malo? Morda danaska bude neč za obed.“ Pomalo tužan ali ispunjen svojim snom prenuo se iz ležećeg položaja i upalio motor. Otišao je po svog prijatelja koji ga je u lučici čekao s vršama. Danas njima te vrše znače druženje i čašicu razgovora. Rijetko kada zaluta kakav mrkač ili riba unutra, ali ostaje onaj bazični, nostalgijski osjećaj povijesti, druženja i iščekivanja. Andrija uvijek naglas izjavi svoju poštapalicu kada završi svoju seansu sa velikim plavetnilom „Vratit će se jednom tune…“ i ode kući ispunjen nekom utopijskom radošću.
Iman vnuku Doru, ona gre va prvi razred puške školi va Praputnjaku.
Ona j' jedini prvašić va svojoj škole! Cela naša škola ima 6 (šest) đaci i svoju učiteljicu!
Lane, 30.11.2019. leta, smo proslavili 155 let naše puške školi. Zmed sega lipoga i vrednoga ča smo tu večer pripravili, najveća briga nan je bila, da se nedaj Bog naša škola, radi malo dece ne zapre!!!
Ma, z ničen se nismo mogli pripravit, da će zmed se druge dece, i moja Dora bit prvašić va svojen dnevnen boravku, va piđame spred televizije!
"...uvde san naučil
čitat prve slova
i prve besedi pisat
- igla i -
i on i ti
tu smo sedeli
mići prestrašeni
va prazne glavi
kapalo nan je znanje
kod kapljica bistre vodi
va barilac..." (B.V. Golubica)
Ča se promenilo, va škole učimo prve slova i prve besedi pisat! Va klupah! Sada va ovoj nevolje ka nas je pretisnula, školani uče pred televizijun! Ovoga reda j' neki ili neč življenje obrnul!
I ovo j' škola i pučka i građanska i vela!
I ovako, po modernu z televizijun, mobitelon, mailon, ale kako nekad z pločicun, krpicun i kamičićen , važno j'va "Mojoj škole" bogatstvo razmišljanja upoznat!
Praputnjarci jako rano počinju svoju decu slat va školi, ma ne leh puške školi! Slali su ih i dalje va vele školi, va tuji svit!
Aš, od kad je njih nevolja i teško življenje poslalo ća z domaćega kamika na Maltu, Sueski kanal, do teple ili mrzle Meriki, bacilali su školat svoju decu, a se po onoj "da ne budu slepa, pu zdraveh očij".
Pa uz mušku decu z početka, va školi gredu i ženska deca. A 1899. leta, domaći sin, sveučilišni profesor Martin Štiglić, gradi "monumentalnu zgradu " za školovanje djevojčica!
"...uvde smo doznali ča smo
ča nan je mat i otac
uvde su nas učili
da je čovik čoviku brat
da živet
znači delat i volet
pošten bit
i da je bolje umret
leh svoga roda izrod bit
pa pozabit
zemlju ka te je rodila" ( B.V. Golubica )
Naša škola je naša miljenica, ona je krv i meso Praputnjaka! Ona diše za nas i snamin!
Ma škola nisu leh zidi, klupi i ploči!
Škola su i ljudi, to smo si mi ki ju još rad nosimo va domišljanju.
To su i si oni ki već nisu snamin, ma su i oni uvde bogatstvo razmišljanja upoznali.
Škola su i ovi sadašnji ki sede pred televizijun, a va prazne glavi kapa njin znanje.
Se će ovo proć, ko i se va življenju i dobro i zlo!
Zazvonit će opet školske zvona, odzvanjat će opet dječji glasi ....
Ma, zapametit rabi:
"...Ako san danas čovik
ako san život živel
ako san umel
zet ča mi je pripadalo
i dat drugomu
ča je njega hodilo
uživat kad je vrime za uživanje bilo
i trpet kad se zdurat moralo
za se to ovoj mojoj škole fala!" (B.V. Golubica)
Neka nas seh, nekadašnjeh školani i oveh današnjeh va "škole na daljinu", koraji ova misal naše Branke Vidas Goubice, potrpimo i zdurajmo! I ova škola će finit i vrime za uživanje doć! I onda i sad, va saken delu življenja rabi ostat čovik, pošten bit! Naučit ćemo prve besedi pisat, sad rabi naučit ili ponovo se domislet kako čovik ustat. To ja želin za onu moju samu prvašicu va praputnjarskoj škole!
26.04.2020. Ajvaz Jadranka
Va oven delu svoga življenja i ja v ruke držin žmulj, ma ov put je prazan! Va njen ni bevanda, ni šampanj!
Kod i mnogi od Vas, i ja san prestrašena, tužna i zgubljena! Ma, rabi se refat! Z ovoga kantunića moga svita, rad bi se svamin vrnut va "pasano vrime "! Rad se domišljan našeh stareh, ne smemo pozabit da smo i mi njihov sinjal, njihov del! Doklen god domišljanje na njih dura i mi ćemo bit bogateji! Tako ja vidin čuvanje tradicijske baštine. Morda j' moje gljedanje malo "romantično obrnjeno"! Neka je! Ja jušto tako umen!
Va ovo teško vrime, va misli mi se opet vrnjivaju materi naše pokojne.... Svojen življenjen su i nas zadužile, rabi povedat o njimin! Nisu to leh Mima i Kata na počivalu, nisu to "nevoljnice drage" i "svete mučenice", kako su ih z puno ljubavi opisali njihovi sini va čakavskeh pjesmah! To su jake, korajne primorske ženi, čvrste...
"Kai oreh pred kućun,
Zemlja z ke nan trsi rastu
Saki kamičić ima mesto va mane
Saki cvetić ki je ovoga prolića procval
Mene je svoj dih dal"
Branka Vidas Golubica
To su primorske ženi, one tugu, ni žalost nisu povedale, ni onput kad su se pu sv.Josipa spovedale. A življenje ih ni šparalo. Z oveh škrteh kraji već put je rabilo za srićun va tuji kraji proć.
Muži i sini su prošli va tuji svit, a one ustaju doma. Čuvaju čast i kuću, drobnu decu goje, šterni ziju....ne tuže se ni na svit, ni na življenje. Dan njin je bil prekratak, a noć preduga. One delaju, čekaju strpljene kod zemlja, dobre ka i kruh. Trsi režu i vežu, bremena nose! Tanka njin je landica beloga kruha! Muži po tujen svitu, po tujeh brodeh vredno delaju, šparaju soldi i šalju doma! Za decu školat, za kuću, šternu i grunt.
Ni bilo lazno, ni brigu brigovat!
Va to vrime va Praputnjaku je bilo 45 ha vinograda, 40 vagoni grozja, 300 krav i oko 600 ovac.
Praputnjarci su vredni ljudi. Poznati i po vinogradarstvu, podrumarstvu i po" vodice". Primorska žena, Praputnjarka proizvodi "Bakarsku vodicu. Praputnjarske konobi su del naše starine, ke nan povedaju o snalažljivosti, trudu, volji za življenje!
Vavek je bilo od kad je svita i vika i grdoga i lipoga življenja!
Leh, ne sme se skončat, ufat se mora i molit!
I rabi reć da su naše materi življenje nosile i znosile kako su najbolje znale i umele!
Sad je nas moderneh bol i nevolja pritsnula!
Na namin je red, da ov del življenja na svojeh pleći nosimo!
Ne dajmo se zdolun, čvrste budimo kot ov suri kamik na suncu spečen.
Aš, se pasiva i semu će kraj!
Natočimo va svoje čaši za sad bevandu, a doć će vrime i za šampanj!!!
Praputnjak, 11.04.2020.
Ajvaz Jadranka
"Žmulj vina" s fotografije pjesma je Branke Vidas Golubice.
