9e739fd928c1ef1096635bb4b013b509.jpg
aaa253dae8b38ac4965b2bd20143339e.jpg
2f971821bfbe197b81d9497eef5aa659.jpg
0b36168f28219653977ef7f6dd33b2e7.jpg
Turistička zajednica Grada Bakra
English Ente turistico della citta di Bakar - Citta di Bakar Tourismusverband Der Stadt Bakar - German

Priča o bakarskom vodonoši Ivanu Čopu
Featured Item Background

KOMADIĆ PORCULANA

Bura je toga dana bila posebno jaka, činilo se da se čak i kameni Bakar pomiče s mjesta na početku dvadesetog stoljeća.

Pod njenim udarima ljudi su se sklanjali u sigurnost svojih kuća, pronalazeći zaklon u toplini zaštićenih domova. Ipak, jedan ga Bakranin nije tražio. Baš kao i svakoga dana, uspinjao se pod teškim teretom uz strme ulice, u potpunom mraku vlastite tmine. Svaki njegov korak lomila je bura tjerajući ga da tetura. Ona izvanjska i ona unutarnja, jer u njegovoj je utrobi sve jače tinjala bura fizičke boli o kojoj nije želio misliti, s kojom se saživio prihvaćajući je kao tamni, teški uteg u svojoj nutrini.

Nekom radoznalom oku, skrivenom iza zavjese, izgledao je zasigurno kao da je popio čašicu previše, no slijepi vodonoša Ivan Čop i toga je dana zadnji atom snage uložio u to da pokori moćnu bakarsku buru i da s vrela na Perilu kraj samoga mora, plemenitaškim obiteljima koje su ga nestrpljivo čekale u svojim raskošnim kućama na vrhu gornjega grada, donese vodu. Tu dragocjenu, bistru, izvorsku vodu kojom je Bakar blagoslovljen, koja se, u njegovom podnožju, stižući iz samog srca zemlje, u ogromnim količinama neprestance ulijeva u more.

Nakon što je razdijelio donesenu vodu, slijepi je vodonoša krenuo kući, k svom derutnom domu u kojem ga nitko nije čekao. Nije bilo toplog ognjišta ni toplog objeda, ni zvonkog smijeha dobrodošlice tek tihi, nježni i razigrani cvrkut ptica koje je kao dječak tražio i osluškivao istražujući zelenu bakarsku okolicu, da bi ih kasnije s velikom ljubavlju uzgajao. Nitko ga nije čekao osim milozvučnog cvrkuta njegovih ptica među hladnim, oronulim zidovima. Njihovu je vlagu nosio u nosnicama, sipku dotrajalost osjećao pod prstima sanjajući da će jednom biti glatki i čitavi, da će jednom sakupiti dovoljno novca za obnovu tog svog majušnog i nadasve dotrajalog krova nad glavom. Umjesto tog novca, on je, zamišljeno, na policu prepunu kamenčića, stakalaca i drugih komadića materijala razvrstanih u hrpice, stavio ono što je izvadio iz džepa - još jedan komadić finog porculana.

Potom je sjeo za stol, sasvim promrzao i sada već sasvim omamljen umorom, a još više oslabljen bolovima koji su se sada već naveliko razžarili u njegovoj utrobi. Dobro uvježbanim pokretima pokušao si je pripremiti jedini obrok koji je znao i mogao - komad kruha i komad šunke, ali taj zadnji obrok ipak nije pojeo. Prije no što je uspio prinijeti komadić kruha ustima, taj proždirući plamen iz utrobe strelovito se popeo do njegovog grkljana, a potom i do njegovih sljepoočnica u kojima je eksplodirao poput strahovitog vatrometa. Prije konačnog odlaska, a prvi put otkad je oslijepio, vidio je svu raskoš boja i svjetlosti za kojima je čeznuo većinu života.

Pronašli su ga tako nagnutog nad stolom, u tom mraku, među tim ranjenim zidovima koje je bura pokušavala srušiti do kraja kiteći se pritom tužnim cvrkutom njegovih ptica koje su u svojim malim, treperavim srcima osjetile da je otišao zauvijek.

Tako je Ivan Čop, nakon samo četrdesetak godina, napustio ovaj svijet i svoj grad koji volio i gledao srcem. Jer sudbina mu je upravo to namijenila, oduzevšu mu vid vrlo rano, kao malom dječaku. Tada je Ivan živio s ocem, majkom i sestrom, u njegovom je domu bilo toplo i veselo, njegovo djetinjstvo je bilo mirno i radosno sve dok roditelji nisu primijetili da sve slabije vidi. Odveli su ga liječnicima, pokušali spriječiti da djetinjstvo njihovog dječaka izgubi sve boje, ali nisu uspjeli pa je, s vremenom, njihova briga oslabila.

No Ivana radostan dječji duh i radoznalost nisu napuštali. Uz pomoć sestre Josipe spretno se snalazio u kamenitom labirintu bakarskih ulica, a odvažnost ga je odvela i u bakarske šumarke i vinograde po kojima je obožavao lutati i istraživati ih njuhom i opipom, a ponajviše sluhom. Njegovoj tami cvrkut ptica donosio je sve izgubljene boje, donosio je optimizam i nadu da i s tim hendikepom može ispunjeno živjeti. Loveći ptice naučio ih je razlikovati po pjevu baš kao što je i biljke i drveće razaznavao po kori i obliku lista, njegova želja za učenjem bila je snažna i neustrašiva baš kao i povezanost s prirodom.

Upravo zato, krenuo je sa sestrom u školu moleći učitelje da mu dopuste sjediti u zadnjoj klupi kako bi, slušajući, i on nešto naučio (poput računanja), a poslije se družio s djecom uživajući u njihovim glasovima. No, iako hendikepirana, ta bezbrižnost nije dugo potrajala. Dječak se pretvarao u mladića kad je obitelj izgubila oca i kad je na njegova leđa pala odgovornost prehranjivanja majke i sestre. Znajući da su mu zbog sljepoće svi drugi načini zarađivanja nedostupni, Ivan je odlučio postati bakarski vodonoša. Odlučio je na svoja leđa staviti lodricu, drvenu bačvicu eliptičnog oblika i svakoga dana, i po nekoliko puta, s bakarskog Perila gdje bi natočio oko 25 litara vode, slijedeći vješto svoju unutarnju navigaciju kroz zapletene ulice grada, raznositi pitku vodu po bakarskim kućama.

Nije mu bilo lako penjati se tako, i po suncu i po kiši, ali znajući da ga u obiteljskoj kućici čekaju majka i sestra sve je činilo lakšim, na kraju dana odmarao bi bolna leđa uz majčin kuhani objed i zvonki smijeh svoje brbljave sestre. Ali, i sestra je narasla, došlo je vrijeme za njezinu udaju i odlazak daleko, a majka se razboljela i umrla pa je vodonoša ostao sasvim sam, prisiljen na brigu o samome sebi. Njegov ga optimistični duh nije napuštao, bakarski plemenitaši i dalje su trebali vodu, a kako bi zaradio još pokoji novčić uzgajao je kokoši i svinje, prodavao jaja, natezao mijeh orgulja u konkatedrali sv. Andreja uživajući u njihovom grandioznom zvuku koji ipak u vodonošinom srcu nije mogao, po ljepoti, istisnuti cvrkut njegovih ptica. Uzgajao ih je u svojoj kući, prodavao, a one najdraže, najljepšeg pjeva, dijelio je prijateljima ili ih pak, većinom, zadržavao za sebe kako bi uživao u njihovoj pjesmi na kraju teškoga dana.

Svi Bakrani znali su za slijepog vodonošu kojeg su zvali Ivan Slijepi, sretali su ga kako odmara kraj Turske kuće nakon što bi savladao najstrmiji dio uspona do vrha Bakra. Mimoilazio se sa znamenitim stanovnicima Bakra kao što je bio Andrija Mohorovičić, profesor na Nautičkoj školi u Bakru koji je o oblacima i bakarskoj buri promišljao žureći iz svoje kuće na gornjem gradu prema radnom mjestu i pozdravljajući ga u prolazu baš kao što je to često, u mladosti, činio poznati kroničar Bakra i osnivač Bakarskog muzeja, dr. Ivo Marochino.

Svi su Bakrani znali za slijepog vodonošu, za svog odvažnog, vrijednog, hrabrog i hendikepiranog sugrađanina koji se mukotrpno pokušavao što bolje brinuti o sebi jer mu nitko drugi nije pružao ruku. Pa čak ni kad je njegov korak oslabio zbog bolova uzrokovanih čirom na želucu, rezultatom suhe hrane koju je svakodnevno jeo i jedino mogao samostalno pripremiti u svojoj derutnoj kućici.

Svi su Bakrani znali za svog slijepog vodonošu, koristili su vodu koju je donosio za svoje potrebe, no njegove su ipak ostale nevidljive, za njih su oni bili slijepi. Ne samo da mu nisu pomagali nego mu često nisu plaćali ni ono što je pošteno i mukotrpno odradio. Umjesto novca, u derutnoj su kućici nakon vodonošine smrti od perforacije čira na želucu, na onoj prašnjavoj polici, pronađene hrpice kamenčića, stakalaca i komadića porculana. Sve te hrpice označavale su dugovanja pojedinih obitelji za vodu. Kamenčići su predstavljali manje novčane jedinice, stakalca krune, a komadići porculana forinte. Kad su se sve te hrpice zbrojile ispostavilo se da su mu Bakrani dugovali popriličnu svotu novca kojim je mogao obnoviti rodnu kuću, a i sačuvati nešto za starost koju se nadao doživjeti.

I tu činjenicu i sjećanje na Ivana Čopa potisnuli su ubrzo veći i naoko važniji događaji bakarske prošlosti. Mirovala je ta priča, neprimjetno, u sjeni burne povijesti toga grada i samo su je ptice svojim cvrkutom, iz generacije u generaciju, prenosile i otimale zaboravu. A onda je, jednoga dana, netko čuo taj cvrkut, jedna izuzetna Bakarka koja je sav svoj profesionalni put posvetila svom gradu i koja ga jednako dobro vidi i očima i srcem pa je iz tog cvrkuta iščitala najvažniju, najinspirativniju i najdirljiviju bakarsku priču te je odlučila ispričati i oživjeti.

Jer to je priča o odvažnosti i hrabrosti da se živi ponosno i ispunjeno unatoč hendikepu, o radosti koja ne odlazi s gubitkom, o tome da je uistinu lijepo samo ono što se vidi srcem i o tome da nebesa vide svaku nepravdu i da će, kad tad, ona biti ispravljena.

Silvija Jacić