aaa253dae8b38ac4965b2bd20143339e.jpg
0b36168f28219653977ef7f6dd33b2e7.jpg
9e739fd928c1ef1096635bb4b013b509.jpg
2f971821bfbe197b81d9497eef5aa659.jpg
Turistička zajednica Grada Bakra
English Ente turistico della citta di Bakar - Citta di Bakar Tourismusverband Der Stadt Bakar - German

ML2020 1170x250

Novosti
Featured Item Background

Ivan Čop - slijepi bakarski vodonoša

Objavljeno: 28.06.2020.

Ivan Čop rođen 1869. godine u Bakru.
Svjedočanstvo o njemu i njegovu životu ostavio je dr. Ivo Marochino koji je u svojoj mladosti upoznao Ivana Čopa i za života se družio sa njime. Ivan se rodio naoko zdrav, ali već u najranijoj dobi javile su se smetnje sa vidom. Sva nastojanja liječnika u Trstu nisu dala uspjeha i Ivan je krenuo u život kao slijepac. O njemu u početku brinu roditelji, ali s vremenom slabi roditeljska briga. Prepušten sam sebi kreće u upoznavanje prostora izvan rodnog doma. Privlače ga glasovi vršnjaka i on kreće za njima sve dalje i dalje izvan naselja do obližnjih šumaraka i vinograda. Pri tome mu često pomaže mlađa sestra Josipa koja ga vodi i prati. Dječja znatiželja omogućila je da savlada širi okoliš i da u prirodi provodi dane gotovo jednako nestašno kao njegovi vršnjaci.
Osluškuje ptice koje je naučio razlikovati po pje¬vu. Razlikuje biljke i drveće po kori i obliku lista, mnogo je toga o prirodi naučio i spoznao. Kad su njegovi vršnjaci krenuli u školu ostao je usamljen te je krenuo za njima do škole gdje mu je učitelj dopustio da bude na nastavi s ostalim đacima. Naučio je računati i mnogo toga, ali na žalost ne čitati i pisati jer je bio slijep. Dane provodi bezbrižno, u skitnji, u lovu na ptice i lutanju najprije po gornjem gradu, a zatim i po cijelom naselju sve do mora.
Taj bezbrižan život traje do očeve smrti koji se brinuo za obitelj. Gubitak oca prisiljava Ivana da razmišlja kako živjeti dalje, kako prehraniti majku, sestru i sebe. Poznajući dobro grad te svakodnevno donoseći pitku vodu s vrela uz more, a za potrebe domaćinstva Ivan se odlučuje da postane grad¬ski vodonoša. S drvenom lodricom u kojoj se nosi voda kreće od kuće do kuće raznoseći vodu koja je svima trebala. Tako je počeo zarađivati iz dana u dan, iz godine u godinu, sve do smrti. Bio je to mukotrpan posao, ali Ivan nije mogao ra¬diti kao drugi koji su bili ili mornari ili lučki radnici. Teško je privređivao kruh, ali ga je osiguravao za majku, sestru i sebe, a kad se sestra udala i majka umrla brinuo se posve sam o sve¬mu. Raznošenje vode nije mu donosilo dovoljno prihoda pa je uz to natezao mijeh orgulja u crkvi, uzgajao kokoši te pro¬davao jaja susjedima. Lovio je i ptice pjevice, neke je poklanjao dobrim prijateljima, druge prodavao, ali veliki broj zadržavao za sebe jer su mu ptice uljepšavale tešku svakodnevicu. Uvečer je po kućama sakupljao napoj i hranio svinje kako sebi za život, tako i za prodaju. Sve što je radio da preživi, obavljao je pot¬puno sam bez ičije pomoći. Bila je to doista borba za život koja mu je omogućila samostalnost.
Život mu i nije bio dug. Kako je ostao sam nije mnogo pažnje polagao na prehranu i jeo je uglavnom suhu hranu. Njome    je zaradio čir na želucu. Unatoč tome radio je koliko god je mogao, jer osim za život trebao je zaraditi i za popravak kuće  koja je bila u derutnom stanju i o kojoj godinama nitko ranije nije brinuo. Trebalo je zaraditi i za starost koja se približavala; osigurati sredstva za dane kada neće više moći raznositi vodu i raditi sve ono čime se bavio da preživi. Međutim neredovita i loša prehrana poremetila je njegove planove o obnovi kuće jer umire od perforacije čira. Nakon njegove smrti na policama¬ u kuhinji ostale su hrpice kamenčića, stakalaca, porculana i drugih sitnih predmeta i materijala. Sve te hrpice označavale su dugovanja pojedinih obitelji za vodu, s tim da su kamenčići predstavljali manje novčane jedinice, stakalca krune, a komadići ¬ porculana forinte, iako je Ivan Čop služio svima koji su trebali ¬njegove usluge i vodu, njegov nećak je ustvrdio da su mu mnogi mještani dugovali popriličnu svotu novaca kojima bi doista mogao obnoviti rodnu kuću, a i sačuvati nešto za skoru starost. Neki se mještani prema njemu nisu korektno ponijeli, ali to više nije bilo važno. Važno je to da se Ivan Čop sam postarao da osigura sredstva za život i to svojim radom, brinući ne samo za sebe nego jedno vrijeme i za sestru i za majku, Ivan je ostao kao svijetli primjer mukotrpnog rada i mukotrpne-borbe za život. On je bio skromni vodonoša koji je svojim radom zadužio tadašnje generacije stanovnika grada Bakra. Bilo je za očekivati da će mu se Bakrani odužiti za sve ono što je učinio za svoj grad i svoje sugrađane. Hamburški vodonoša Hummel i vodonoša u Ateni u doba obnovljene prve Olimpijade, 1896. godine, ušli su u povijest, te spomen na njih živi u brojnim suvenirima koji podsjećaju na njih, a koje turisti uz prigodnu priču o vodonoši rado kupuju. Stanovnici Bakra nisu se još odužili svom vodonoši, a kad će to se ne zna.  

Iz knjige «Različitost nije prepreka uspješnosti» (povodom 60 godina djelovanja Udruge slijepih Primorsko-goranske županije)